Imam utisak  da se toliko malo govori, piše i pjeva  o uživanju, kao da je svima stalo da uživamo što manje, da nam ta suštinska životna aktivnost sto rijedje  pada na pamet.

U popularnim pjesmama samo se kuka zbog ljubavnih jada, što se vise kuka, to  su popularnije.

Da li nam to  još svima odyvanja u podsvijesti riječ utjehe koju su feudalci putem crkve upućivali svojim kmetovima " Muči se i pati  na ovom svijetu da bi mogao da uživaš o onom".

Ja sebe sve češće hvatam u jeresi  kako želim da uživam za života, a poslije, na onom svijetu, kako bude. Da uživam u malim stvarima. Dok dišem svež vazduh, dok hodam, dok pijem kafu. Logika kaže da je važno za poslednji sud (kod nas pogrešno prevedeno kao strašni sud, kao da je svakom strašan , a ne samo ozbiljnim grešnicima!?)  da li si živio pošteno, po moralnim principima i  etičkim normama drustva, a ne koliko si uživao ili patio u životu. 

Jer  i okorjeli kriminalac može da pati na svojoj jahti okružen skupim prostitutkama koje ga bezuspješno tješe, a sebe sam na  primer uhvatio kako uživam radeći neke sasvim obične manuelne poslove, na primer dok šmirglam neku drvenu površinu . što siguran sam, ni po najstrozijim pravilima  ne pretstavlja grijeh.

Naravno,   teško je  izgasiti  mozak koji je u informatičkom, postindustroijskom dobu prinudjen da radi kao kalkulator. Mengele dnevnih operacija koje covjek mora da izvrši udaljuju ga od primarnih užitaka.

Jedini način da čovjek pronadje uživanje  su trenuci dokolice. Samo je dokolica ta iz koje se neprimjetno ulazi u taj meditativni , tihi osjećaj u kome ti je lijepo bez nekog posebnog razloga.

U povelji o ljudskim pravima UN piše da ćovjek ima pravo na rad, na zalost ni slova o pravu na dokolicu.

Bar sat vremena dnevno, koji nije  posvećen  ama baš ničemu. U budnom stanju, jer spavanje se ne računa u dokolicu .

Na trenutke uzivanja sva živa bica imaju pravo. Zašto bi čovjek bio prikraćen.