U svim gradovima Evrope postoje vrlo velike pješacke zone, ponegdje je i citav uži centar zabranjen za saobracaj.

Zelene površine potpuno su zašticene i od pomisli da neko tuda prode automobilom.

Živim u malom stanu, ali srecom , imam ogromnu terasu. Ona je velika nekoliko desetina hektara. Ima i ime – Kalemegdanska tvrdjava.

Svako popodne žena i djeca idu tamo u šetnju. Klinci se igraju, prikljucim im se ponekad i ja, kad obaveze dopuste, zajednicki uživamo u zalascima sunca.

Medjutim, bez obzira što je u pitanju stroga pješacka zona, covjek mora da bude na oprezu.

Svako malo izleti neki automobil, i to tamo gdje se covjek najmanje nada. Od relaksiranje šetnje, prijatno popodne se pretvara u poligon ze trening elitne desantne jedinice. Covjek mora da zgrabi dijete, skloni ga od mocnih tockova nekog džipa ili kakvog drugog skupocjenog automobila.

Tu neobicnu naviku, da se pješke ne ide cak ni tamo gdje pješke ide car, nesam nigdje vidio osim kod nas.

U velikom svijetu ljudi , što su bogatiji, to radije žive normalnije i skromnije, pokušavajuci da sa okolinom i prirodom uspostave što harmonicniji stav.

Zelene gradske površine svuda su – Svetinja.

Osim u našem slucaju , gdje postoji odredjena socijalna kategorija koja uživa u demonstriranju cinjenice da niko ništa ne može da ima zabrani.

Pa cak se i meni dogadjalo da se došunjam autom do «Cvijete» da ukrcam ili iskrcam moju malu posadu. Popularna licnost, gleda joj se kroz prste.

Tako je bilo , do prije neki dan.

Sada na Kalemegdanu vlada svecana tišina. Veseli žamor djece i cavrljanje odraslih ne remete mocne mašine i auspusi. Majke ne vrebaju kao panteri svaki korak svoje djece.

Našao se najzad neko da uvede red. Svaka cast.

Hodam za svojim najmladjim sinom, koji uvježbava druge, ako ne baš prve korake. Prvi put uživam, bez straha od mocnih tockova mocnih, mašina i njihovih još mocnijih šofera.

Malo više se oznoji dupe dok se dodje, ali, to je valjda zdravo, zar ne?