Ne bih da se pravim pametan u vezi neuspjeha Plavih na domacem terenu, i ne pada mi na pamet da kritikujem niti veoma talentovane igrace niti
izvrsnog trenera Obradovica, ali prosto ne mogu a da ne primijetim analogiju sa stanjem u fudbalu.

Jedno loše pravilo, primjenjeno u oba sporta, pravi citav niz problema.

Dakle, umjesto da reprezentaciju cine sportisti koji žive ovdje, dišu ovaj vazduh, dozvoljeno je da to budu brilijantni individualci koji igraju po prestižnim skupim klubovima Evrope.

Tako nemamo reprezentaciju koja je dovoljno motivisana za uspijeh jer je želja za riješenom egzistencijom apsolutno važan motiv svakog sportiste, a u slucaju naših izvrsnih momaka ta želja vec je zasluženo ispunjena.

Ovako, lošije placeni od reprezentacije nego od stranog kluba u kom igraju, moraju da se u traženju motiva oslanjaju na sopstveni entuzijazam.

Znam po sebi koliko me je teško natjerati da uradim nešto iz entuzijazma, pa zašto bih onda od drugog ocekivao više nego od sebe?

Drugo, doletjevši iz razlicitih gradova, sredina, kultura, donose sa sobom i povecan rizik od medjusobnog nerazumijevanja.

Napolju im ostaju žene, djeca, poslovi, društvo, navike, što ih sigurno dodatno opterecuje.

Dakle, u svim sportovima bi bilo logicno da se mladi i talentovani dovode u reprezentaciju, pa kad se dokažu u reprezentaciji, sa mogo bolje pregovaracke pozicije mogu trgovati oko transfera.

Naravno, cim igrac potpiše za strani klub, ustupa mjesto u reprezentaciji mladjem talentovanom kolegi.

Tako bi se reprezentaciji opet vratio onaj fenomenalni zajednicki i duh koji ga je krasio kad smo tukli sve živo.

Možda ne bi bili stalno prvi, ali bi protok sportista bio mnogo veci, mnogo bi ih više dobijalo šansu.

Znam da postoji strah od toga da bi time imali manje kvalitetnu ekipu, ali to prosto nije tacno.
Pa sportisti su u najboljoj formi baš u onom trenutku kada ih treneri i menadžeri otkrivaju.

Tada se igra sa najviše žara, poslije se ipak vodi racuna o ocuvanju stecenih visokih pozicija.

Ovo pravilo je jednostavno, prijalo bi i sportistima i klubovima, jer bi domaca liga bila kvalitetnija i gledanija.

Sportisti bi mogli nešto kasnije, iz reprezentacije da potpisuju mnogo bolje ugovore, a reprezentacija bi uvijek bila u sjajnoj formi.

Trener bi imao neprikosnoven autoritet.

I sto je najvažnije, takva reprezentacija bi bila pod mnogo manjim psihološkim pritiskom, jer bi igraci bili mladi, još anonimni na svjetskoj sceni, pa bi im se greške manje zamjerale a uspijeh se ne bi kao sada blazirano podrazumijevao.

Trenirali bi stalno zajedno, razvili kolektivni duh.

Zašto su odbojkašice odlicne? Vaterpolisti? Zato što reprezentativci uglavnom igraju za domace klubove, stalno su tu, druže se, treniraju zajedno.

Dišu isti vazduh.