Opet sam bio malo u Inostranstvu, u sjevernozapadnoj Evropi I opet me je ophrvao isti osjecaj bespomoci u susretu sa tom civilizacijom.

Malo je prostora da pricam o arhitekturi, staroj I novoj, koje se preplicu u nevjerovatnu cjelinu, o besprekornoj cistoci, ravnim linijama I svezem glatkom sloju asfalta po kome klize besumni automobili.

O klubovima u kojima sjede lijepe djevojke, ali bez sminke na licu , ponosne na svoj prorodni , kaa sapun glatak ten.

O starim, poptuno sijedim ljudima, koji veselo cavrljaju u basticama slasticarnica I unose covjeku optimizam u pogled na sopstvenu buducnost.

O potpuno cistim prozorima, fasadama, saobracajnim znakovima, hodnicima, javnim wc-ima.

O kvalitetnoj, I nikada preglasnoj muzici u kafeima i ostalim javnim mjestima.

O radio stanicama na kojima se pusta klasika , jazz, rana srednjevjekovna muzika.

O ophodjenju medju ljudima na javnom mjestu koje je dovedeno do doslovnog shaputanja, da se ne bi uznemiravali drugi u svojim mislima.

O modernim vjetrenjacama koje smanjuju vjetrovitost po selima praveci najekoloskiju mogucu struju potpuno besplatno.

O zelenim parkovima I povrsinama brizljivo njegovanima stotinama godina.

O zastiti od zagadjenja svake vrste, ukljucujuci I zvucno, prepoznato kao najagresivnije.

O metrou, koji grad spasava od besmislenog saobracajnog krkljanca u kome radni ljudi gube milione sati cekajuci da se probiju do posla.

O posvecenosti poslu.

O ozbiljnom dozivljavnaju sopstvenog zivota.